PAULINU JIU A MILANU

di Pino Lo Prejato

 

Nu jornu nci dissi a pajisa Paulinu:

“Sugnu stancu mu lavuru nto mulinu”;

o Pizzu pigghjau u trenu pe Milanu,

nte matinati Linu arrivau bellu e sanu.

 

Dumandava e passanti e no capiscenu,

fu a prima vota mbita chi si ntisi scemu.

Doppu du jorna dicidiu u dassa Milanu

mu torna a Stefanacuni: povaru paisanu!

 

Assettatu nta nu sedili u trenu aspettava,

na bella gnura vinni, s’assettau e u guardava;

aspettava a mammasa chi venia mbcanza,

a signura nc’avia già preparatu a stanza.

 

A gnura a Linu guardau unchjandu u pettu

e nci dissi: “Bell’uomo dove siete diretto?”

“No, u bigliettu du direttu custava troppu,

vaju nterza classi, no vorria mu zzoppu.”

 

Parrandu Linu seppi ca a gnura jera calabrisi;

deci anni prima vinni di Joppolu u paisi.

“Jeu vegnu i Stefanacuni, a deci minuti i Vibbu,

no viju l’ura u mi mangiu na pendula i zibbibbu.”

 

A gnura nci dissi ca ija avi nu ristoranti,

si volia mu lava piatti u lavuru era abbastanti.

Iju dissi ca mai avia lavatu piatti mbita,

“Poi provari, si no ti piaci torni ja to’ zzita.”

 

Arriva a mamma da gnura e s’abbrazzaru,

“Veni cu mmia” dissi a Linu “si voi u lavuru”.

Fora aspettava na machina di grandi lussu,

jo ristoranti arrivaru e iju stortigghjau u mussu.